|
Oproštajne riječi don Stanka župljanima... Vid 29.08.2010 godine
Svemu jednom dođe kraj. Došao je kraj i mome župnikovanju u župi Vid. Ja sam molio biskupa, da me sa župe digne, jer sam vidio da više ne mogu odgovarati potrebama župe. To je normalno, jer sam punih 47 godina župnik, a sada sam u 75. godini života. Prirodni zakon s nikim nema milosrđa. Kad bih ja mislio, da u ovim godinama, stvarno mogu odgovarati potrebama župe onda nešto ne bi bilo u redu u mojoj glavi. To sam rekao nadbiskupu. On se nasmijao i moju molbu prihvatio. Ovdje sam bio punih 15 godina. Petnaest godina nije malo! Imao sam sreću da nisam došao, što bi se reklo „na ledinu“. Ne! župa je imala: župnu kuću, 4 crkve, crkovnu upravu, lijepo pjevanje, sređeno održavanje vjeronauka i, što je najvažnije, u crkvama dosta vjernika. Ušao sam, kako biblijski pisci običavaju reći, u „tuđi vinograd“ kojega su drugi skupa s vama i vašim pređima izgrađivali i obrađivali već gotovo dvije tisuće godina. Moja zadaća je bila, da skupa s vama nastavim održavati ono što je već bilo, a što se nova pokaže kao potrebno, bilo to materijalno ili duhovno, da to gradimo. Petnaest godina smo se zajednički mučili oko materijalne i duhovne gradnje. Normalno je, da se materijalno vidi, a duhovno ne vidi. Koliko smo u duhovnoj izgradnji uspjeli to vidi i zna jedino Bog. On je jedini Sudac kojega nitko ne može prevariti. To nam je svima najvažnije, i, to je dosta! Kako se u ovih 15 godina dosta radilo i gradilo, ako smo kome slučajno ostali što dužni, neka rekne. Ja mislim, da nismo ostali nikome ništa dužni. Međutim, uvijek se može dogoditi, da se nešto zaboravi. Sada, na kraju, je red da reknem hvala svima koji su na bilo koji način pomagali u duhovnom i materijalnom radu u ovoj župi: bilo molitvom, radom, novčano ili savjetom. Sve je to pomoć, i sve je vrijedno! Kao u svakom radu, gdje god se radi i štogod se radi, neki dobro „podmetnu svoja leđa“. Tako je bilo i u ovoj župi. Zahvaljujući takvima, najveći dio radova nismo uopće plaćali, zato se i moglo ovoliko raditi. Hvala im! Hvala crkvenoj upravi koja je i radila i organizirala posao. Da su sada, svi crkveni objekti u našoj župi, ovakvi kakvi jesu: crkve, pastoralni centar, župna kuća, okoliš oko svih objekata i crkvena odjeća, koliko su puta morali uzeti u ruke, stariji i mlađi, metle, krpe i praška za čišćenje. Svim tim rukama hvala! Da ovako skladno naši zborovi pjevaju koliko su sati morali vježbati! Vice nije član naše župe, ali se za našu župu previše trudio, mučio, a ponekad i naljutio. Hvala i njemu i zborovima. Hvala svima! Ovako nastavite raditi i sa novim župnikom! Sa slogom, redom, radom i molitvom čine se čudesa. To je Božje djelo! Nesloga, nered, nerad i psovka su vražje djelo. Đavlija djela ne vode ničemu dobru, jedino vode k đavlu. Moramo birati ili činiti Božja djela ili đavlija. Drugoga puta nema. Drago bi mi bilo čuti, da i unaprijed u ovoj župi vlada sloga, red, rad i molitva. U tom slučaju će mi biti drago za velike blagdane, ako budem mogao, doći u ovu župu. Na kraju: Djeco i mladi! Slušajte svoje roditelje! Znajte, da vam nitko ne želi toliko dobra kao vaši roditelji. Svi drugi, za koje mislite da vas vole, gledaju najprije svoju korist: kako izgledate, što imate, jeste li zdravi ili bolesni. Roditeljska ljubav je najsličnija Božjoj ljubavi. Roditelji i Bog vas vole kakvi god jeste i žele vam dobro kakvi god jeste. To su jedine nesebične ljubavi! Zato, ako sebi želite dobro, slušajte i Boga i roditelje! Roditelji i svi stariji budite djeci i mladima uzor, svjetlo. što su u mrkloj noći, na moru, mornarima svjetionici to vi budite svojoj djeci. To će im biti vaš najbolji blagoslov i najsigurnije imanje kojega im možete dati u nasljedstvo. Još jednom hvala svima! don Stanko Vrnoga |
||
