Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 9 >>> Bosonoge  Karmelićanke  u  Hrvatskoj

 

Bosonoge  Karmelićanke  u  Hrvatskoj

 

            Bosonoge sestre karmelićanke došle su u Hrvatsku, u Brezovicu 1939. godine na poziv zagrebačkoga nadbiskupa, sada bl. Alojzija kard. Stepinca. Karmel u Brezovici postao je rasadište novih Karmela u: Kloštar Ivaniću, Levanjskoj Varoši, Mariji Bistrici, Sarajevu te od prošle godine i u Albaniji.

            Riječ karmel na hebrejskome znači cvatući vrt, cvatući vinograd. Duh Sveti, kako bi proslavio Marijinu ljepotu, uspoređuje je s krasotom Karmela – «dana joj je ljepota Karmela» (Iz 35,2). Karmel je, naime, jedno lijepo brdo uz Sredozemno more u današnjem Izraelu. Pogodan za sabranost i molitvu Karmel je bio omiljeno mjesto pustinjaka.

            Svaki današnji Karmel trebao bi biti mjesto plodne duhovnosti koja će Bogom hraniti duše svih ljudi.

            Red Blažene Djevice Marije od gore Karmela u Crkvi je pravno  priznao 1226. papa Honorije III. kada je potvrdio Pravilo, koje je između 1206. i 1214. sastavio sv. Albert, jeruzalemski patrijarh. General reda bl. Ivan Soreth okupio je u samostan djevice koje su živjele po karmelskom Pravilu.

            U listopadu 1452. utemeljen je prvi samostan sestara karmelićanki i prošle godine smo slavili 550 godina od toga događaja. Obnoviteljica našega Reda sv. Majka Terezija de Ahumada ušla je kao dvadestogodišnjakinja u jedan takav samostan u Avili, u Španjolskoj. Godine 1562. utemeljila je reformirani samostan Sv. Josipa. Kako bismo se razlikovali od onoga dijela reda koji je ostao nereformiran, nazvani smo se Red bosonogih karmelićana Blažene Djevice Marije od gore Karmela. Danas je to službeni naziv našega reda.

            Danas karmelski red broji 10 500 sestara koje žive životom stroge klauzure u 780 samostana u 82 zemlje, i oko 4 000 braće u 520 samostana raspoređenih u 43 provincije diljem svijeta. U Hrvatskoj i BiH u našim samostanima žive 74 zavjetovane sestre te više novakinja i kandidatica. Karmelu pripadaju i laici koji duhovnost Karmela žive u svijetu, tzv. svjetovni ili treći red.

            Naš način života  posvećen je ponajprije molitvi, zahtijeva prostor tišine i povučenosti. To nam omogućuje klauzura. Klauzura je ograničen prostor u kojemu se nalaze stambene i radne prostorije, vrt i voćnjak. To je prostor koji je potreban za život sestara, a istodobno je to  prostor u koji nitko drugi ne ulazi. Ta izoliranost od drugih potrebna je samo zato kako bismo se što više usmjerile na Gospodina. Oko samostana je ograda, a na otvorima samostana su rešetke koje stvarno i simboliziraju tu odvojenost od drugih.

            Na molitvu se skupljamo sedam puta  dnevno. Zajednička molitva, liturgija i duhovno čitanje zauzimaju prvo mjesto u našem životu. Trudimo se svaki trenutak prožeti molitvom. Dan započinjemo Jutarnjim pohvalama u 6,00 sati, zatim slijedi razmatranje i sv. misa. Poslije doručka obavljamo dnevne obveze u šutnji. Šutnja je temelj sabranosti. Poslije ručka i poslije večere sastajemo se na zajedničkim rekreacijama gdje međusobno komuniciramo, nasmijemo se, zapjevamo i radimo ručne radove.

            Mi se ne bavimo  aktivno apostolatom, ali je zato sva naša molitva apostolski usmjerena. U našim molitvama mladima je posvećen četvrtak, a našim obiteljima srijeda. Tih dana sve što radimo i molimo namijenjeno je duhovnome i svakome drugom dobru mladih i obitelji. Tu su uključena i djeca.

            Radimo u vrtu i u kući sve kućne poslove. U svoje slobodno vrijeme sestre rade različite ručne radove, razvijajući tako svoje vlastite kreativnosti koje su od Boga dane. Neke sestre slikaju, neke prave čestitke od prešana cvijeća, slame….

            Ljudi nas posjećuju, zovu telefonom ili pošalju e-mail poruku. Tako nam se obraćaju i preporučuju u molitve, posebice kada su u velikim potrebama. Za posjet sestrama i za razgovor u potrebi, na ulazu u samostan postoji posebna prostorija. Za kontakte s ljudima imamo još jednu našu sestru, koja živi s nama, ali ona ima i dužnost nabavljati sve što treba za samostan ili činiti za samostan druge usluge koje su mu potrebne. Ona uređuje crkvu, ide na pogreb našim roditeljima jer mi nikada ne idemo kući.

            Kako je naš samostan u Mariji Bistrici u sklopu marijanskoga svetišta, u hodočasničkoj sezoni imamo dosta posjeta. Dolaze vjeroučenici sa svojim vjeroučiteljima, dolaze skupine mladih i hodočasnici koji se interesiraju za naš način života.

            Naš samostan u Mariji Bistrici utemeljen je prije pet godina i od tada smo dobili četiri nove članice. Kako bi neka zajednica bila privlačna, mora živjeti autentično svoje poslanje, a nova redovnička i svećenička  zvanja Božji su dar izmoljen na koljenima.

            Put u karmel različit je od osobe do osobe. Djevojke koje dolaze k nama u samostan moraju imati 18 godina i završenu srednju školu. Moraju imati opće i vjersko obrazovanje. One prvo idu u kandidaturu, zatim u novicijat, onda polažu privremene i nakon toga svečane zavjete.

            Mnogi u karmel dolaze na sv. misu ili pomoliti se u tišini crkve. Ljudima pružamo molitvenu potporu, ali čini nam se kako još dovoljno ne shvaćaju potrebu kontemplativna života.

            Stav Crkve o posvećenome životu, pa i o kontemplativnome, dao je papa Ivan Pavao II. u pobudnici Vita Consecrata. Još mi u ušima odzvanjaju njegove riječi:

            «Nije mali broj onih koji se danas zbunjeni pitaju: Zašto posvećen život? Zašto prigrliti tu vrstu života, budući da ima toliko toga žurnoga na području djelatne ljubavi i same evangelizacije, na što se može odgovoriti i bez preuzimanja naročitih obveza posvećenoga života? Nije li možda posvećeni život neka vrsta «rasipanja» ljudskih snaga koje se prema kriteriju uspješnosti mogu iskoristiti za veće dobro čovječanstva i Crkve?

            Ta pitanja češća su u naše vrijeme, budući da ih potiče utilitaristička i tehnokratska kultura koja teži vrednovanju važnosti stvari i samih osoba u odnosu na njihovu izravnu «funkcionalnost». Ali, slična su pitanja postojala uvijek, kao što rječito dokazuje evanđeoska epizoda pomazanja u Betaniji: «Marije uzme litru prave nardove dragocjene i miomirisne pomasti te Isusu pomaza noge pa mu ih otra svojom kosom. Miris pomasti ispuni kuću» (Iv 12,3). Judi koji se, pod izlikom da je potrebna siromašnima, žalio zbog tolikog rasipanja, Isus reče: «Pusti je!» (Iv 12,7).

            To je uvijek valjan odgovor na pitanje koje mnogi, i u dobroj namjeri, postavljaju sebi o suvremenu značenju  posvećenoga života: Ne bi li se mogla vlastita egzistencija iskoristiti na uspješniji i racionalniji način za boljitak društva? Evo Isusova odgovora: «Pusti je!»

            Onome komu je dodijeljen neprocjenjiv dar iz bližega nasljedovati Gospodina Isusa, čini se očitim kako On može i mora biti ljubljen s nepodijeljenim srcem, njemu se može posvetiti cijeli život, a ne samo neki postupci, ili neki trenuci, ili neke djelatnosti. Dragocjena pomast izlivena kao čisti čin ljubavi, i stoga daleko od svakoga «utilitarističkoga« razmišljanja, znak je preobilja dragovoljnosti koja se izražava u životu potrošenu na ljubav i službu Gospodinu, kako bi se posvetilo njegovoj osobi i njegovu mističnome Tijelu. Ali, upravo se iz toga života, žestoko «izlivena», širi miomiris koji ispunja cijelu kuću. Kuća Božja, Crkva, jest danas, ne manje nego jučer, urešena i podragocijenjena po posvećenu životu.

            Ono što se ljudskim očima može činiti kao rasipanje, za osobu privučenu u tajnosti srca Gospodinovom ljepotom i dobrotom, to je očit odgovor ljubavi, to je likujuća zahvalnost koja je bila pripuštena na posve osobit način spoznanju Sina i sudjelovanje u njegovu poslanju u svijetu.

Kad bi jedno Božje dijete spoznalo i okusilo božansku ljubav nestvorena Boga, utjelovljena Boga, trpećega Boga, koji je najviše dobro, dalo bi mu svega sebe, i cijelim svojim bićem ljubilo bi toga Boga ljubavlju potpunoga vlastitoga preobraženja u Bogočovjeka, koji je nadasve Ljubljeni.»

            Završavam ovo svoje javljanje riječima koje je Sveti Otac uputio obiteljima u gore spomenutome dokumentu:

            «Obraćam se vama, kršćanske obitelji! Vi, roditelji, zahvaljujte Gospodinu ako je pozvao u posvećeni život nekoga od vaše djece. Treba smatrati – kao što je uvijek bilo – velikom čašću što Gospodin pogleda na jednu obitelj i izabere nekoga od njezinih članova kako bi ga pozvao poduzeti put evanđeoskih savjeta! Njegujte želju da Gospodinu darujete neko od vaše djece za rast ljubavi Božje u svijetu. Koji bi vam plod bračne ljubavi mogao biti ljepši od toga?»

            Na kraju, pozdravljam sve svoje drage župljane, osobito one koji su raspršeni diljem svijeta.

                        Vid svoj  u srcu nosim

                        Od Boga za sve vas milost prosim.

                        Iako vas zauvijek napustih,

                        Uspomenu na vas nikad ne izgubih.

 

                                   s. M. Natanaela od Maloga Isusa, OCD

 


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Župnik i članovi past. vijeća:

Pripreme za proslavu svetog Vida

Jakov Vučić:

Iz arhiva Starinarskog društva

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Don Stanko Vrnoga:

Radovi u župi

Branko Markota:

Domagojevi gusari na 7. maratonu...

Ivan Marušić:

Dolazak nove generacije gusara

Branko Markota:

www.vid.hr

Cvito i Mandica Matić:

Hodočašće u Rim

Ivan Marušić:

Putovanje u Rim

S.M.Natanaela od Malog Isusa:

Bosonoge Karmelićanke u Hrvatskoj

Jakov Vučić:

Nela Sršen počasni konzul

Branko Markota:

Radovi na igralištu kod škole

Jakov Vučić:

Započeli radovi na izgradnji Arh...

Marko Marušić:

Župni vatromet

 

Stranice za mlade

Dječji kutak

Srećko Ilić:

Smij naš svagdašnji