Prije 20 godina na našoj župnoj crkvi građevinski obrtnik Ivan Cvitanović izvodio je radove na izmjeni krova i pokrivanju župne crkve. Njegovi djelatnici bili su braća Tanjić iz Humaca kod Brčkog. Svih ovih godina ostali smo u kontaktu, međusobno čestitali svetkovine i slično. Najmalađi od braće, Hasan inače voditelj tadašnje Cvitanovićeve građevinske grupe u subotu je ženio sina Arifa i pozvao me na svadbu.  Takav poziv se ne odbija. Po dolasku sa suprugom bili smo uvršteni u malobrojne „glavne“ svate kod mladenkinih u Živinicama. Naime u kuću njenih roditelja ušlo nas je svega petnaestak, muškarci u blagavaoni a žene u dnevnom boravku. Za vrijeme čašćenja mlada se u susjednoj sobi spremala. Pred nas je donešeno po redu: sok, kava, suha govedina sa dimljenim sirom te pečena janjetina sa raznim pitama. Nakon jela imam (u islamskoj vjeroispovijesti svećenici se nazivaju imamima. U zvanje imama može biti imenovana i postavljena osoba koja ima visoko ili više vjersko obrazovanje i godinu pripravničkog staža koje slijedi nakon završetka školovanja. On provodi organizaciju vjerskog života u svom džematu (župa).) predvodi molitvu blagoslivajući hranu koja se blagovala (kod nas je to napočetku) a svi mi  mladoženjeni „glavni“ svati bili smo darivani na način da su muškarcima na leđa zakačili  ručnik i košulju a ženama preko ramena materijal za haljinu. Po izlasku iz kuće mlada Mensura  u pratnji brata  izlazi pred kuću i dolazi do mladoženje a sve vrijeme pjeva se blagoslovna  molitva kojom se zaziva sretan  život u novoj obitelji. U koloni od tridesetak auta kreće se prema osamdesetak kilometara udaljenom  Brčkom. Kako po šerijatskom običaju nema konzumiranja alkohola put je prošao bez ikakvog incidenta. Po dolasku pred brčansku mjesnu džamiju pristupa se  vjenčanju po šerijatskom obredu. Pitah imama jeli smijem prisustvovat samom obredu u džamiji i dobivam njegovo odobrenje uz obrazloženje da za to nema nikakve prepreke osim što se moram kao i svi drugi izuti. Dok se on pripremao za sam čin vjenčanja svatovi su ulazili i svatko se za sebe pomolio dok mladenci nisu zauzeli svoje mjesto uz prethodno pokrivanje mlade sa maramom. Na samom početku imam je objasnio da će se vjenčanje obaviti po šerijatskom obredu te upoznao sve nazočne sa obvezama i pravima mladenaca upitavši sve nazočne dali znaju za kakvu prepreku zbog koje brak ne bi  bio valjan. Svi su se izjasnili da nema a svjedoci su svaki za sebe to ponovili. Nakon toga je slijedilo čitanje ulomka iz Kurana  koji je u prijevodu sadržajno sličan „našem“ vjenčanju: "… doživjeli djecu djece svoje…" i sl. Nakon toga slijedi potpisivanje vjenčanog lista i na kraju blagoslov. Mladencima mogu nakon toga svi čestitati osim što mladu ne smije poljubiti nitko osim njenih najbližih. Nakon džamije odlazi se pred mladoženjinu kuću pod šator uz sličan meni kao i kod mlade te vesele pjesme s napjevima tog kraja. Tjekom večeri pod šator stiže i matičarka koja tu obavlja „civilni“ dio vjenčanja. Na kraju nakon naslušanih stereotipa o muslimana "ovo ovako, ono onako", vidio i doživio još jedno ugodno iskustvo sa zaključkom toliko vidljivih  usporedbi  a ipak puno različito. (Marko Marušić)