|
->
NOVOSTI 2008 >>> 26.5.2008.
Sumnja u
Liviju?
VESNA
KUSIN
Ponedjeljak, 26. svibnja 2008.
Pripada li
oxfordska Livijina glava takozvanom opuzenskom tijelu Livije,
proslavljene naronitanske statue za koju se još uvijek bore dva grada:
Opuzen (u koji je Livijin torzo dopremljen 1847.) i Metković (na čijem
se području nalazi Vid, odnosno negdašnji antički grad Narona i Muzej
Narona)? Odakle sad to pitanje? Sumnju u tu činjenicu iznio je javno na
nedavnoj press-konferenciji u Opuzenu projektant uređenja opuzenskog
Trga kralja Tomislava arhitekt Nenad Fabijanić, izjavivši da za to nema
dokaza. Time je iznio sumnju u kompetentnost arheologa koji je uspio
spojiti Livijinu glavu s tijelom, u dr. Emilija Marina koji je bio na
čelu grupe istraživača naronitanskog Augusteuma u kojem je pronašao 16
antičkih statua, a potom izradio i prijedlog za prvi hrvatski muzej in
situ koji je podignut i prije godinu dana otvoren u Vidu. Bez Livije
koju Opuzen ne da, unatoč uvjetu oxfordskog muzeja Ashmolean o posudbi
originalne glave ako bude spojena s originalnim tijelom i tako izložena.
Prvi
ugovor o posudbi istječe potkraj 2008. godine. Livijina glava na žalost
nije na pripadajućem tijelu, nego u depou Arheološkog muzeja u Splitu, a
tijelo u Opuzenu. Ako se spor ne uspije riješiti, Livijina glava će
natrag u Oxford, Muzej Narona će definitivno ostati bez statue Livije, a
što će biti s njenim originalnim tijelom? Prema projektu arh.
Fabijanića, ono je trebalo biti postavljeno na opuzenskom Trgu kralja
Tomislava, uređenje kojega je upravo dovršeno. No, pred podignutim zidom
u dnu trga postavljen je samo torzo cara Tiberija (njegove su noge u
Muzeju Narona), u zid je ugrađena Ara - antički natpis, također iz
Narone, dok se iza njega (!) nalazi jedan naronitanski kapitel. Ti
originalni antički spomenici tako su izloženi na otvorenom i
nezaštićeni. Livijinog tijela tu nema. Za njega se prvo govorilo da će
biti pod staklenim zvonom (zašto onda ne i ostali istovremeni
spomenici), a potom da će za taj torzo tu biti izgrađen - Muzej za jednu
statuu. Projektirat će ga isti arhitekt koji je projektirao uređenje tog
trga, a koji se prethodno natjecao i za projektiranje Muzeja Narona u
Vidu (dislocirajući ga, unatoč propisanim uvjetima, sa zadanog mjesta
nad arheološkim nalazištem, na prostor današnjeg parkirališta u Vidu, na
suprotnoj obali rječice Norin). Pitanja koja se stoga nameću su: Bi li,
da je izabran njegov projekt, sumnjao u autentičnost spoja Livijine
glave i tijela? Ne bi li tada insistirao da spojena Livija bude u
»njegovu« muzeju? I ne želi li sada kad mu nije bilo dano projektirati
Muzej Narona, uzvratiti projektom i gradnjom muzeja za jednu statuu u
Opuzenu, za statuu koja povijesno pripada Naroni?
Oboriti
nečiji dokaz znači podastrijeti nove dokaze. Postavljena teza vrijedi
dok ju argumentirano netko ne sruši. U slučaju senzacionalnog otkrića
Emilija Marina o pripadnosti oxfordske Livijine glave tijelu, koje je do
tog trenutka bilo zabačeno pod općinskim stubištem u Opuzenu, dokaz je
kovrča kose koja se s glave spušta na Livijino tijelo, što i
nestručnjaci lako mogu provjeriti. Možda projektant »muzeja za jedan
torzo bez glave« to ipak nije uočio ili mu to nije pravovaljani dokaz?
No, dok ga ne obori »pravijim«, ovaj ipak još vrijedi. Potvrdili su ga i
stručnjaci muzeja Ashmolean. Inače glava nikad ne bi stigla u Split,
privremenu postaju do Narone (Vida). Ako do isteka ugovora ostane u
Splitu, vraća se u Oxford. Ako bude spojena s tijelom i proslijeđena za
Vid u Muzej Narona, bit će posuđena na neodređeno vrijeme. Kako onda
naći izlaz? O tome će ovoga tjedna raspravljati i, treba se nadati,
odučiti Hrvatsko muzejsko vijeće kao i Vijeće za kulturna dobra
Ministarstva kulture. |
|