->
Žudije
>>> povijest žudija
Uskršnji običaji i
paraliturgijska tradicija čuvanja Kristova Groba u Župi Vid datira
stotinjak godina unatrag a točnog zapisa o samom početku ove tradicije
nema, pretpostavlja se da je počela po uzoru na običaje u župi svetog
Ilije iz Metkovića za čiji se početak spomnje 1857 godina.
POSEBNOST
ŽUPNIH ŽUDIJA
Žudije izlaz na Veliki
Četvrtak pred Kristov Grob i tu se u tri boje izmjenjuju svakih
petnaestak minuta do Velike Subote prije „Slave“. Službu vreše stojeći
mirno i svi njihovi pokreti su vojnički sihronizirani i otresiti
otresiti, srditi i nepristupačni u svom odnosu prema puku. Narod se ne
smije kretati ispred njih i ne smije polaziti kroz njihove postrojne
linije sve to vrijedi do samog „buđenja“ i ustajanja kada nastaje
njihova preobrazba u skrušene i miroljubive Gospodinove vojnike. Tada
narod iz poštovanja prema njihovoj žrtvi isto ne remeti niti ometa
njihovu službu.
Ono po čemu se razlikuju
Žudije naše župe od svih ostalih jest da nakon padanja, ustaju i stoje
cijelu misu kao i sutradan na Uskrs što je jedinstven slučaj žudijskih
običaja.Vrijeme nastanka ovih paraliturgijskih običaja je vrijeme male
pismenosti puka te se ovim svojevrsnim igrokazima nastojalo puku
predočiti događaje Isusove Muke. Tako vojnici koji su mučili i razapeli
Isusa služeći i slušajući svoga cara odnosno zapovjednika spremni za
njih počiniti i nagora zvjerstva, svojom trešnjom prikazuju svoju
unutarnju „borbu“ neželeći izdati svoje nadređene i odreći se
dotadašnjeg načina života. Samo koji trenutak kasnije po uprizorenju
Uskrsnuća oni svojim ustajanjem i mirnim stavom daju svima do znanja da
od toga trenutka služe samo jednom Kralju. To je u stvari prikaz
preobrazbe krvnika i razbojnika u ponizne Isusove sljedbenike.
Biti Žudija, u župi Gospe
snježne velika je pokora. Žudije mogu biti samo oni koji žive u župi i
idu redovito na svetu misu te su uzorni u svakodnevnom životu. Uvjet su
se vremenom mjenjali od prvih kada su to mogli biti članovi bratovštine
pa do onih koji su morali završiti vojnu obvezu, danas za to pored ovih
prethodnih uvjeta mora biti punoljetna muška osoba.
Povijest žudija u župi Vid
(Uskršnji žudijski običaji)
(Objavljeno u Listu Župe
Gospe Snježne, broj 3, travanj 2000.godine)
Vidonske
Žudije su godine 1932. osnovali Joko Jurišin i Joko Ilić-Joktur.
Tada ih je bilo šest i nisu, kao danas, imali zapovjednika među sobom.
Žudije su mogli biti samo članovi župne bratovštine i njihovi sinovi.
Bilo je poželjno da kandidat ima odslužen vojni rok, isto se tražilo glede
vojničkog, čvrstog i mirnog držanja žudija.
Žudije
bi počele sa čuvanjem Isusova groba na veliki četvrtak iza Glorije,
oko 10 sati, pa neprekidno do mraka. Na Veliki je petak bivalo isto
samo što se taj dan išlo u procesiju od Sv. Vida na Križ, kroz
Vučića kuće, na Grad i natrag u crkvu. Tom prilikom Šimun
je nosio zavjetni križ koji je po odluci zavjetnika nekad bio pun pijeska
a sam Šimun u većini slučajeva išao je bos. Šimun je mogao
biti bilo koji župljanin (povod je redovito bio osobni zavjet), jedini je
uvjet bio prijaviti se kod župana. Župan se obvezivao
identitet Šimuna držati u tajnosti (Šimun bi
u procesiji bio "maskiran" tj. obučen u crnu haljinu s kapuljačom
preko glave). Zbog velikog broja prijavljenih na red za izvršenje zavjeta,
znalo se čekati i po 5-6 godina. Na Veliku subotu kad bi zazvonile
Glorije, žudije bi popadale i poslije mise išle bi kod
župana na gozbu.
Žudije
su se po boji odore dijelile na tri grupe. Ljubičasta boja je bila
rezervirana za župljane iz sela Vida, dok su crvenu i žutu odoru
naizmjence nosili župljani Vida i pruda i to tako da su jedne godine
Vidonci nosili crvenu, a Pruđani žutu i obrnuto.
Po dolasku
komunista na vlast, nakon drugog svjetskog rata, a za vrijeme progona
katoličkih biskupa, ni žudije nisu bile pošteđene provokacija od
strane aktivista komunističke partije. Jedan takav nemili događaj zbio se
kada je grupa komunista prolazila pokraj crkve Svetog Vida (koja je tada
bila glavna župna crkva), dok su u njoj žudije pred Kristovim
grobom čuvale stražu. Jedan od komunista ušao je u crkvu i počeo žudije
tjerati vani. U nastalom metežu počelo se i pucati. Tada su kod crkve
pristigli mjesni odbornici koji su prije tog događaja bili na sastanku u
jednoj obližnjoj kući. Odbornici su se, na s gospodinom Jurom
Volarevićem-Crnim, umiješali i pokušali komunistima objasniti svrhu i
razlog bdijenja žudija. Kada su uvidjeli da uvjeravanjem neće ništa
postići, sami su odjenuli žudijsku odoru i preuzeli stražu iako su
neki od njih i sami bili članovi komunističke partije.
Na Uskrs
godine 1953. žudijama je pridodan i vođa straže od naroda prozvan
Juda. Njegova je funkcija bila izdavanje zapovijedi što je izvodio
udaranjem mačem po štitu. Zapovijedi su se međusobno razlikovale po broju
i redoslijedu udaraca. Prvi čovjek koji je obnašao dužnost Jude bio
je Joko Ilić-Joktur.
Po dovršetku
izgradnje nove župne crkve Gospe od Snijega 1962.godine, žudije
prelaze u novi prostor zbog čega njihov program doživljava manje promjene.
Straža se u
novoj crkvi postavljala između prezbiterijanskog dijela crkve i puka, a po
uvođenju ponoćke padalo se točno u ponoć. Izmjena straže vršila se, po
bojama, svakih 15 minuta. Pred grobom su se uvijek nalazila dva stražara,
odnosno jedna boja. Oko 15 minuta prije ponoći, Juda bi izveo sve
žudije na stražu. Na župnikove riječi: "slava Bogu na visini...",
svi bi se počeli tresti i padati. Desetak minuta žudije bi ležale
na tlu nakon čega bi na zapovijed Judinu ustale. Tada bi opet
zauzeli stražu, po troje sa svake strane prezbiterija, i tako ostajali do
kraja misnog slavlja. Od te 1962.godine žudije su počele čuvati
stražu i na sam Uskrs, za vrijeme cijele mise (što predstavlja dobru
pokoru), pri čemu su zadržavali raspored od protekle noći.
Za mandata
župana Vlade Ramića-Lauda, 1977.godine, brojno stanje žudija
se udvostručuje. Sada je svaka boja imala po četiri čovjeka. Od platna
kupljenog u Čapljini metkovske Časne Sestre šiju novih šest odora. Od
starih kaciga vatrogasne postrojbe Luke Ploče, limar Braco Kaleb pravi
šest žudijskih kaciga. Koplja izrađuje Iko Beš, a postojeće oštećene
kacige uređuje Jakov Bukovac. Kako dvanaest stražara više nije moglo stati
u prezbiterij, žudije su i nakon padanja ostajale na svojim
mjestima ispred prezbiterija (Po tom ostajanju na misi i nakon
padanja, vidonjske žudije se razlikuju od ostalih žudija, međutim takav je
bio običaj i zadržan je do danas).
Poslije ove
promjene, počelo se sve manje stražariti preko dana. Jedno vrijeme dnevnu
stražu su preuzeli mlađi, tj. buduće žudije, dok i to nije potpuno
iščezlo. Nakon izgradnje crkve Sv. Ivana u Prudu, žudije su počele
stražariti i jutarnju uskršnju misu u Prudu.
Ovime
žudije dobivaju još jednu obvezu u svojem zavjetnom čuvanju Groba i po
završetku Velike mise u Vidu, na sam Uskrs svi zajedno idu kod župnika na
zajedničku gozbu i tada im se priključuje i Šimun pa se tom
prilikom otkriva i njegov identitet.
Po priči
Jakova Bukovca i Vlade Ramića
Marko Marušić, Vid 19.03.2000.godine.
|