www.vid.hr

IN MEMORIAN – pok. MIRKO VOLAREVIĆ-ČOVO

1944 - 12.10.2022.

Premda većina prisutnih danas ovdje na ovoj misi, počevši od članova uže i šire obitelji, rodbine i prijatelja, poznaje pokojnog strica Mirka  vrijedi još jednom ukratko podsjetiti na njegov težak i trnovit životni put.

Vrlo rano shvatio je surovost života ostavši kao trogodišnjak bez oca, s majkom i šestero braće i sestara.  Od malih nogu morao se boriti za svaki zalogaj, a već kao petnaestogodišnjak zapošljava se u Razvitkovoj pletari i počinje i financijski pomagati majci i obitelji.

Znajući da u takvoj državi i okruženju nema života za njega, čekao je samo pravu priliku kako pobjeći i potražiti sreću negdje drugdje u svijetu. Iz drugog pokušaja to mu je i uspjelo u rujnu 1965. godine, kad s Marinkom Grgićem uspijeva pobjeći prvo u Austriju, pa nakon četveromjesečnog boravka u logoru napokon u siječnju 1966. završava u dalekoj Australiji.

Kao i većina mladih hrvatskih iseljenika tih prvih dana se prihvata svakog mogućeg posla koji im se nudio, pa je tako Mirko radio i na polaganju cijevi , brao jabuke na farmama, prao zgrade u zračnoj luci i još mnogo toga. Uskoro počinje raditi kod Branka Filipija, velikog domoljuba i vlasnika građevinske firme. Radeći kod Filipija naučio je sve o građevinarstvu i vođenju poslova, te malo pomalo započinjao svoj vlastiti biznis, prvo gradeći manje kuće uz redovni posao, a nakon toga početkom sedamdesetih otvara i svoju firmu „MIRKO HOMES“. Prije toga, u njegov život ulazi i mlada Hrvatica sličnog životnog puta Stoja Prtenjača, njih dvoje se vjenčavaju 1970. godine, te u Geelongu grade svoje obiteljsko gnijezdo u koje prvo dolazi stariji sin Ivica, pa kćer Iva i na kraju Entoni. Uz posao na građevini, njih dvoje  otvaraju i svoju prvu trgovinu na Separation St., iz koje se u dvadesetak godina razvilo veliko poduzeće VOLARE CONCEPTS, jednog od vodećih distributera keramičkih pločica i sanitarija s trgovinama širom Australije.

Odlaskom u Australiju Mirko nije zaboravio svoje korijene i svoje hrvatsko porijeklo, od prvog dana uključio se u političku borbu mladih Hrvata, boreći se i sanjajući slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Bio je izuzetno aktivan u radu Hrvatske Uzdanice i Hrvatskog revolucionarnog bratstva, te jedan od osnivača i vodećih osoba u Centru hrvatske zajednice u Geelongu. Ovdje vrijedi spomenuti kako je bio  blizak s članovima  tzv. Bugojanske skupine, a posebno s braćom Andrić. Zbog svega toga bio je stalno na udaru jugoslavenskih tajnih službi, a australsku putovnicu dobio je tek 1985. godine. Odmah je to iskoristio i prvi puta nakon dvadeset godina došao u Europu, na žalost s braćom i sestrama i njihovim obiteljima se tajno sastao u Trstu, a ne u rodnom Prudu i Hrvatskoj. Tada sam ga i prvi puta uživo sreo i „stric iz pisama“ koje sam na ćaćin nagovor pisao, postao je stvarni lik u mojem životu. Uskoro mi se pružila prilika i posjetiti ih u Australiji 1988. godine, gdje sam upoznao ostatak obitelji i uživo vidio kako izgleda njihov život „DOWN UNDER“. Tada sam po prvi puta imao priliku vidjeti koliko je stric Mirko uvažen i priznat u Geelongu i Melbournu, kako među Hrvatima ali i među Australcima, prije svega poslovnoj zajednici.

Demokratske promjene u Hrvatskoj, stvaranje nezavisne i suverene Hrvatske države omogućilo mu je nakon 34 godine prvi dolazak u svoj Prud i rodnu kuću. Bez prethodne najave i ikakve naznake svog mogućeg dolaska, jednostavno se to prosinačko jutro  pojavio sa svojom Ivom i pozvonio na vrata, šokiravši brata Grgu i nas ostale u kući. Idućih par mjeseci svaki mogući trenutak koristio je obilazeći stara poznata mjesta, svaku ogradu i komadić zemlje na kojima je kao dijete bio, proći sve stare staze i puteljke, sve prijatelje s kojima je provodio djetinjstvo i prve mladenačke dane. Kao da je htio nadoknaditi sve one propuštene trenutke, sve ono što nije uspio s njima proživjeti, proći sve životne slike i nadisati se prudskog zraka za cijeli život. Tih dana osmijeh mu nije silazio s lica, nisam ga nikada prije i poslije vidio veselijeg, razdraganijeg i opuštenijeg. Iako je imao bezbroj ponuda da pokrene biznis i u Zagrebu i na nekoliko drugih lokacija u Hrvatskoj, njega je interesirao samo povratak u Prud i Metković, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Čvrsto je bio odlučio vratiti se u Hrvatsku, zbog toga je i sagradio novu kuću u Prudu, mlađi sin Entoni je tu bio krenuo u školu, ali na žalost lokalna politika je zaustavila sve njegove moguće projekte i razočaran nakon višegodišnje borbe odustaje i vraća se u Australiju. To mu je ostala jedna velika nezacjeljena rana na duši i nepravda s kojom se nikada nije pomirio. Bez obzira ne sve to nastavio je aktivno raditi u hrvatskoj zajednici i biti inicijator i sudionik mnogih humanitarnih akcija za pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Tu njegovu želju da ipak nešto napravi i u Hrvatskoj ispunili smo 2014. godine kada sam na njegov nagovor osnovao VOLARE CONCEPTS d.o.o. u Zagrebu, a nakon dvije godine i preselili u Metković, kada firmu nastavlja voditi Igor. Prvenstveno zbog strica mi je bilo drago da je VOLARE uspio i u Hrvatskoj, znam koliki mu je to bio melem na onu nezacjeljenu ranu i koliko je bio ponosan kako se firma razvija posljednjih godina, u Igoru je pronašao srodnu dušu po pitanju biznisa. Znam kako smo više puta Ivica i ja u šali komentirali da ih treba zaustaviti u nihovim planovima i idejama, jer  se to ne može pratiti. Sve one table i reklame VOLARE po Metkoviću ostaju trajna uspomena na njega i njegov poslovni uspjeh.

Bez obzira na sve firme, izgrađene kuće, zgrade i ostale objekte, znam da je za strica najveći uspjeh bila njegova obitelj, posebno njegova unučad koja su mu bila kruna njegova života. Za njih je „njihov Dido“radio i živio do svojeg posljednjeg trenutka života. Za njih je uvijek imao vremena, svaki njihov životni uspjeh i rezultat su u njemu izazivali poseban ponos i zadovoljstvo. Njihova imena izgovarao je s posebnom radošću i ljubavi. Kad govorim o obitelji sjetim se  i jedine zajedničke fotografije njega s braćom i sestrama koju su uspjeli napraviti u Prudu 1995. prije nego su počeli polako odlaziti, prvo stric Zvonko, pa tetka Anica, Vida…Ta fotografija je za njega bila nešto posebno, htio je da se još jednom okupe i naprave tu fotku, kao da je htio pokazati kako su uprkos svemu preživjeli, opstali i ostali zajedno kao obitelj.

Iako smo svi nakon srčanog udara i njegove borbe posljednjih mjeseci bili svjesni da postoji mogućnost njegova odlaska, nekako smo živjeli u nadi da će i ovoga puta izaći kao pobjednik. Međutim, Igorov poziv u srijedu navečer i kratko: „Stric je umro“, bio je toliko šokantan i bolan kao da smo bili nespremni prihvatiti tu tužnu vijest i suočiti se s bolnim gubitkom. Tu večer nisam mogao oka sklopiti, cijelo vrijeme su mi se vrtjele slike s njime, od prvog susreta u Trstu, prve posjete u Geelongu, njegova dolaska u Prud, gradnje kuće, mojeg dolaska u Australiju kao konzula, vjenčanja u Geelongu, svih onih zajedničkih trenutaka….tek postajem svjestan tereta koji mi je pokojna baba Iva stavila inzistirajući da dobijem ime po tebi, ali to je slatki teret, čast mi je biti mali Mirko koji je imao strica Velikog Mirku.

Stric Mirko je bio osoba puna života i energije, radnog elana i životne želje, te je teško shvatiti kako i takve osobe umiru. Svojim životom i življenjem, svojim odnosom i brizi prema obitelji, svojom ljubavlju prema svome Prudu i domovini Hrvatskoj, sve nas koji smo ga poznavali i proživjeli s njim barem jedan dio životnog puta, zadužio je da nastavimo putem i idealima koje je on živio.

Strikane, svoj životni put si započeo i završio u svojoj voljenoj Domovini Hrvatskoj, tvoje posljednje počivalište biti će u tvojoj drugoj domovini Australiji, koja te je prihvatila i  u kojoj si zasnovao svoju obitelj i krenuo u novi život. Tvoje ime i sjećanje na tebe  će vječno živjeti dok god bude nas Čovine dice.

Neka te dragi Bog dočeka raširenih ruku i neka ti udijeli dostojno mjesto u svom Kraljevstvu Nebeskom.

Počivao u miru Božjem!

Prud, 17.10.2022., na svetoj misi zadušnici