Broj 6-Početak školstva u Vidu 2/2

-> List župe -> Broj 6 >>> Početak školstva u Vidu 2/2

...nastavak

U drugom polugodištu don Stjepan je naprednije učenike prebacio u drugi razred. U prvom razredu ostali su: 1. Brnas Ivan Ivanov, 2. Bitunac Nikola Stanislavov, 3. Bukovac Stanislav pok. Antuna, 4. Klobučić Antun pok. Špire, 5. Ilić Stjepan Ivanov, 6. Jurišin Mate Filipov, 7. Markota Antun Mijin, 8. Plećaš Andrija Bartulov, 9. Suton Andrija Mijin. Dao im je ocjene iz čitanja, pisanja i računanja na pamet. Šk. g. 1859./60. zaključio je 17. rujna 1860. Potpisao se (instruttore), to jest učitelj.

U drugom razredu je 11 učenika: 1. Beš Andrija Šimunov, 2. Beš Ivan Šimunov, 3. Boras Mate pok. Antuna, 4. Bukovac Petar Jurin, 5. Bukovac Petar pok. Stjepana, 6. Ereš Bartul pok. Dujma, 7. Krstičević Ivan Stjepanov, 8. Markota Jure pok. Antuna, 9. Suton Filip pok. Antuna, 10. Vučić Petar pok. Josipa, 11. Vučić Marin Antunov. Dobili su tri ocjene: čitanje, pisanje i računanje na pamet. I njima je šk. g. zaključena 17. rujna 1860. Imenik je potpisao don Stjepan Čulić, upr. župe, učitelj (instruttore). Iz prvog polugodišta u drugo nema Tome Mijatovića i Ivana Vuškovića. Novi je učenik u prvom razredu Mate Jurišin.

Čulić je iz Vida premješten u Gornje Selo na Šolti, a u Vid je došao don Filip Srećko Mihovilović. Nastavio je držati školu. Od njegovih učenika sačuvan je jedan imenik na kojem se on potpisao (il maestro ausiliare) pomoćni učitelj. Školske godine 1860./61. imao je ove učenike u prvom razredu: 1. Beš Toma Ivanov, 2. Bukovac Stanislav Antin, 3. Jurišin Ivan Filipov i 4. Plećaš Andrija Bartulov.

U drugom razredu su: 1. Beš Andrija Ivanov, 2. Beš Ivan Ivanov, 3. Boras Mate pok. Antuna, 4. Bukovac Petar Jurin,5. Bukovac Petar pok. Stjepana, 6. Ereš Bartul pok. Dujma, 7. Krstičević Ivan pok. Stjepana, 8. Klobučić Antun pok. Špire, 9. Markota Jure pok. Antuna, 10. Suton Filip pok. Antuna, 11. Vučić Marin Antunov. Dobili su četiri ocjene: vjeronauk, čitanje, računanje i pisanje. Čudno je što devet učenika ponavlja drugi razred.

Fra Vice Janović, kotarski školski nadzornik, pohodio je školu 6. kolovoza 1861. godine. U zapisniku se kaže: «Ovih dana potpisani kotarski nadzornik pohodio je pomoćnu školu u Vidu koju drži poštovani don Filip Srećko Mihovilović, župni upravitelj, usmjeravajući svoju pozornost na slijedeće sadržaje, to jest:

- Na poštovanog župnog upravitelja – On se zauzima primjerenom zdušnošću za napredak učenika, brinući se za njih okuplja ih u župnu kuću, drži im pouku četiri sata dnevno.

- Na učenike – Oni pokazuju da ima koristi od dolaženja u školu, najviše što im se drži škola na materinskom jeziku.»

U izvješću 28. listopada 1861. godine nadzornik je potvrdio da je škola u Vidu, kotar Metković, i da don Filip drži školu četiri sata dnevno, nastojanje mu zadovoljava, uspjeh odličan, bez plaće.

Od godine 1862. do 1865. u Vidu je župnik don Josip Gabrić. Sačuvana su dva imenika zaključena 9. listopada 1862. Don Josip uz potpis dodaje (maestro ausiliare) pomoćni učitelj. Škola je pomoćna (scuola ausiliare di Viddo). Učenici su podjeljeni u niže i više odjeljenje. U nižem odjelu (prvom razredu) su tri ocjene: sricanje (slaganje slogova), čitanje i računanje napamet. Bilo je šest učenika: Ivan Jurišin, Toma Beš, Nikola Bitunac, Ivan Mijatović, Toma Mijatović, Grgur Ereš.

U višem odjeljenju je devet učenika: Ivan Krstičević, Ante Klobučić, Petar Bukovac pok. Stjepana, Petar Bukovac Jurin, Andrija Plećaš, Mate Boras, Stjepan Ilić, Mate Veraja i Ivan Beš. Imali su pet ocjena: čitanje, pisanje (diktat), sastav (na hrvatskom),računanje i vjeronauk.

Školu je 12. kolovoza 1862. pohodio nadzornik V. Janović. Zapisnik je vrlo kratak: « Danas je potpisani kotarski nadzornik pohodio pomoćnu školu u Vidu koju drži poštovani župni upravitelj don Josip Gabrić «. Potpisali su se V. Janović, sveć. Josip Gabrić i Nikola Oman načelnik. Školsko nadzorništvo je na tabeli 1862. godine predložilo da se don Josip Gabrić za držanje škole u Vidu nagradi s dvadeset fiorina. Nadzornička su se izvješća slala Biskupskom ordinarijatu u Splitu, a on ih je prenosio vladi u Zadar. U njezinu osvrtu nema ni traga o kakvom planu za gradnju škole u Vidu.

Temeljni državni školski zakon iz 1869. i pokrajinski iz 1871. godine brigu za škole prebacili su na pokrajine i općine. Po njima škola je morala imati školsku zgradu ili odgovarajuću prostoriju, stan za učitelja, školski namještaj, kvalificiranog učitelja i osigurati mu plaću. Općine nisu imale čime ispuniti te uvjete, pa su se zatvorile mnoge škole. Nastojanjem župnika don Jure Rdojkovića (1881. – 1895.) otvorit će se u crkvenoj kući redovita pučka škola i držat će je učitelji s učiteljskom spremom. Dotle je on sam držao školu od dolaska u župu.

**********

Čim su se počele otvarati škole, iskrslo je pitanje jezika na kojem će se poučavati. Činovništvo u sudstvu, upravi i trgovini tvrdoglavo je nastavilo upotrebljavati talijanski jezik, premda je stanovništvo hrvatske narodnosti. Zakoni su omogućavali poučavanje na materinskom jeziku, ali su izborni zakoni omogućili talijanašima većinu u pokrajinskom saboru, a oni su se žestoko protivili hrvatskom jeziku. Borba za jezik dostiže vrhunac od šezdesetih godina, a 1868. g. na javnim zborovoma odlučuje se o nastavnom jeziku u školama.

Crkvene vlasti su nastavile i ustrajno da se o vjeri poučava na materinskom jeziku. To je potvrđeno 1824. g., a tražilo se četiri godine prije, dok se izrađivao školski pravilnik. Određeno je da se služi onim jezikom kojim se obavljaju obredi u crkvi.

Ovdje će se iznijeti samo onoliko koliko se odnosi na školu u Vidu, dakle od 1857. g. Dalmatinsko namjesništvo 1866. g. prenosi ministarstvu naredbu od 28 srpnja 1858. g. U njoj se kaže:»U svim osnovnim školama u kojima je većina pučanstva hrvatska (ilirska), mora se kao naukovni jezik uvesti ilirski.» Taj je zakon namjesništvo osakatilo, pa naređuje:»U 1. raz. učenici trebaju učiti čitanje na talijanskom i hrvatskom (ilirskom), upotrebljavajući jedan ili drugi kao jezik naukovni… u 2., 3. i 4. raz. naprotiv, bez razlike trebaju se upotrebljavati jedan i drugi kao jezik naukovni… Vjerska pouka ima se predavati učenicima svih četriju razreda bez razlike na jeziku većine, dakle na hrvatskom jeziku.»

Biskupski ordinarijat u Kotoru je 14. kolovoza1863. g. pitao Biskupski ordinarijat u Splitu, je li se kada u toj glavnoj osnovnoj školi i realnoj školi vršila nastava na ilirskom jeziku? Na 4. rujna 1863. g. odgovorio je glavni školski nadzornik don Šimun Zuppaneo:»Od g. 1823. u kojoj su uspostavljene pučke škole u Dalmaciji, u najvećem broju osnovnih i nižih, i u svim pomoćnim školama ove biskupije kao jezik naukovni stalno je bio hrvatski. Zatim od g. 1860 kad je uzvišena vlada odredbom na 3. listopada 1860. br. 24439/3557 osnažila 19 školskog pravilnika i opću uredbu od 4. ožujka 1823. br. 2993 koja određuje da u svim mjestima u kojim većinu čine djeca koja ne govore drugim jezikom osim hrvatskim, nužno je da hrvatska škola uvede hrvatski jezik, do danas nije uopće u ovoj biskupiji bilo općinske i pomoćne škole u kojoj hrvatski jezik nije bio naukovni.» Tako će on izvijestiti i 7. ožujka 1864. g. Mjesec dana poslije Zuppaneo je izvijestio da se «u Vidu poučava na hrvatskom jeziku od osnutka škola», dakle, don Nikola Vežić je 1857. g. držao školu na hrvatskom jeziku. Kotarski školski nadzornik fra Vice Janović u pregledu kotarskih škola-Metković, Opuzen, Komin i Vid-18. listopada 1860. g. izvješćuje:»U ovim četirima školama nastava se držala kako na talijanskom tako i na hrvatskom, naprotiv ovaj drugi se više osjeća potreban ovom puku u njegovim posebnim okolnostima, također je hrvatski njihov materinski jezik i stoga poučavanje na njemu je korisnije od poučavanja na kojem drugom jeziku.»

U zapisniku 6. kolovoza 1861. g. kaže:»Učenici-Oni pokazuju da ima koristi od dolaženja u školu najviše zbog toga što im se škola drži na materinjem jeziku.» Nadzornik Janović je 7. svibnja 1864. g. Biskupijskom vijeću za školstvo u Splitu na njegovo traženje od 29. veljače iste godine odgovorio:»Danas je primljen, ponizno potpisani ima čast javiti da od kraja 1860. g. nastava u svim školama u kotaru drži se na hrvatskom jeziku kao glavnom i učenicima bolje poznatom jeziku, kako je naređeno dekretom od 25. listopada 1860. br. 1412/385.» Učenicima nije zabranjeno učiti talijanski jezik, jer je on potreban za komuniciranje i trgovinu. U mnogim je mjestima i općinskim vijećima g. 1860. glasovano o nastavnom jeziku u školama što je tražila Vlada okružnicom 28. veljače iste godine.

U metkovskoj općini glasovalo se 14. travnja 1868. Sjednicu je otvorio i vodio načelnik Marko Veraja. Bilo je vijećnika koji su htjeli zadržati talijanski. Nikola Gabrić predložio je da hrvatski bude nastavni jezik. Filip Dominiković je predložio talijanski. Načelnik je stavio na glasovanje Gabrićev prijedlog. Dobio je 16 glasova, a 9 ih je bilo protiv. Zatim je stavio na glasovanje Dominikovićev prijedlog. Ishod je bio 16 za i 9 proziv. Na to je vijećnik Jakov Fabijan tražio da vijeće odredi koji će jezik biti glavni? Predsjednik je stavio pitanje na glasovanje. Ishod je bio 12 : 12. Predsjedatelj je zaključio da je ishod po 48 općinskog poslovnika protuslovan. To je tek jedan od bezbroj primjera perfidne igre povlaštenih i nedoraslosti slabo prosvijećenih. Škola daje znanje, praktičnu primjenu i razvija domišljatost. Škola je važan uvjet slobode i napretka.

Stranica 1<< 2

na vrh