Broj 6-Sijelo i svadbeni običaji 2/2

-> List župe -> Broj 6 >>> Sijelo i svadbeni običaji 2/2

... nastavak

Svaki svat je imao određeno ime sa značenjem a određivao ih je domaćin kuće ili mladoženja za stolom a zvali su se: stari svat, diverovi, bajro, buklijaš ili buljko, pivo, kumovi, prikumak, kogo, i zamjenici njihovi ako bi bilo puno svata, tj. zamjenik bajre, zamjenik buljke, čave...

Glavni od svatova bio bi mladoženjin ujak, ili stariji bliži član obitelji (od ugleda). On bi se zvao stari svat i vodio bi svatove. Buklijaš ili buljko (manje dijete), je bio jedan od divera, koji bi nosio nakićenu demežanu sa 5 litara vina. Bajro (netko od uže rodbine) je nosio barjak. Čavo je također bio određena osoba koja je nosila kaciolu ili neki sličan predmet za pasom a išao je sa povorkom svatova. Njegova uloga je bila da se kriomice dočepa kazana u kojem se kuhala hrana i da ga sa tim promiješa. Ako bi uspio u tom, ta hrana se ne bi iznosila mladencima niti na stol (vjerojatno bi se bacila svinjama). Zato je netko uvijek morao biti kod kazana i čuvati ga. Nije mi poznata svrha i kako je nastao "čavo", ali takav je bio običaj. Pivo je prvi započimao pivati, prikumak (samo jedan) je bio zamjenik kuma-zamjenjuje ga ako mu se što desi ili bude spriječen doći, kogo je bio kuhar.

Kod kuće mladu namirivaju tj. oblače određene starije žene ili mlađe djevojke. Vjenčanica je (do 50..60-ih godina) bila tradicionalno ružičaste boje s velom na glavi i krunom. S vremenom se uvodila bijela te je tako i danas. Na sebi je imala vel i veštu do peta, kao i istobojne bičve i rukavice. Kruna je bila znak nevinosti djevojke. Ona koja bi bila trudna ili se ujagmila ne bi nosila veo na glavi. Neke trudnice su se "švercale" s krunom pa je navodno bilo i slučajeva da bi na vjenčanju u crkvi pale u nesvijest.

Stari svat ugovori sa diverovima kad će poći sa mladom i gdje će ih ostali svati čekati. Glavni među diverovima je diverbaša koji ih vodi. Diverovi sami odu po mladu, dođu do kuće i ispred je traže. Domaćini čekaju u kući iza vrata i traže od njih novca da iskupe mladu tj. da plate. Diverovi u jabuku nabodu kovanica i daju im kroz malo otvorena vrata. Domaćini uzmu jabuku i kažu da je to malo, da njihova mlada puno više vrijedi. Diverovi uzmu jabuku i utisnu još više kovanica. Domaćini tada pokažu drugu djevojku. Diverovi odgovaraju da to nije njihova mlada da je njihova ljepša. Domaćini sklone tu djevojku što je pokazaše i opet traže više novca. Ako nema mjesta u jabuci, diverovi stave novac u salvetu te umotaju s jabukom i daju domaćinu kroz vrata. To "cjenkanje" i pokazivanje drugih djevojaka se ponavlja dok domaćini ne budu zadovoljni "otkupom" i izvedu mladu diverovima na vrata. Diverovi tada u kući nešto pojedu i dobiju drugi cvijet od domaćina koji plate. U određeno vrijeme prema ranijem dogovoru sa starim svatom, krenu prema ostalim svatima na mjesto sastanka i dalje u crkvu.

Na čelu povorke bi išao buljko. Iza njega ide bajro sa barjakom. Iznad zastave, na vrhu je bajuneta (naoštreni vrh) i na njoj nabodena jabuka nakićena cvijećem. Ispod bajunete svezan je bio bijeli ručnik. Iza bajre idu čavo i stari svat te ostali svati. Među zadnjima je mladoženja sa kumovima a zadnji su diverovi s mladom u sredini. U crkvi, mladenci sjede ispred, u posebnoj klupi a iza su ostali svati. Nakon čina vjenčanja, po izlasku iz crkve ostali im čestitaju. Mlada svećenika daruje sa košuljom ili nekim drugim darom. Nekad bi svadbena povorka išla i na konjima kao i lađama ako bi mladenci bili iz obližnjih mjesta da se može ići lađom (iz Vida u Podrujnicu). Nakon toga povorka bi pješice išla kroz selo a mještani (svaka kuća) bi im iznosili bukliju ispred svoje kuće. To je stolica prekrivena bijelom krpom na kojoj bi stao bokal vina i na njemu okićena jabuka, te nekoliko čaša. Jedan domaćin bi dizao jabuku i častio svate. Stari svat bi natočio vino u čašu i nazdravio riječima: "U zdravlje naših mladenaca i nas sviju. Hvala onome ko je ovo iznija i nas počastija u zdravlje naših mladenaca!" Svaki svat bi stao i napio se. Tu bi im čestitali okolni mještani. Buljko časti ostale iz svoje demežane, ako se ona isprazni tj. ispije usput, on bi natočio vina iz bokala koji su iznijeli mještani kao bukliju. Jedan diver nosi torbu iza torbu. U torbi bi bila jabuka za mladu, bajama, suhih smokava ili bombona koje je mlada bacala u zrak djeci. Mladu su vodili diverovi.

Kad dođu pred kuću, diver bi mladoj dao jabuku iz torbe u koju su bile utisnute kovanice novca. Ona bi je bacila preko kuće. Ako bi je slabo bacila te se jabuka vratila natrag, rekli bi "Vratit će se mlada (svojoj) kući". Pred vrata (kućni prag) domaćin joj stavi arar tj.vriću a između vratnica ručnik. Mlada klekne na arar i poljubi prvo ručnik (pod) a potom lijevu i desnu vratnicu te potom uđe u kuću. Diver ide za njom vadeći iz torbe jabuke i darove koje mlada daruje domaćinima. Pred nju najprije iziđe dijete, koje je najbliže u rodu domaćinu. Njemu daruje jabuku sa utisnutim novčićima i čarape preko ruke (muškom) ili haljinicu (ženskom djetetu) te ga poljubi. Običaj je, da su muška djeca izlazila pred mladu, jer su to smatrali napretkom. Potom redom daruje i ljubi roditelje mladoženje, braću, sestre i drugu užu rodbinu. Svekra i svekrvu daruje malo bolje sa umotanom i više kovanica obilnijom jabukom.

Svati potom sjedaju za stol. S jedne strane sjeda mladoženja a njemu nasuprot mlada. Kumovi sjede s obe strane mladoženje, a oko mlade su diverovi. Za vrijeme večere čuvaju mladu da joj netko ne izuje cipelu jer bi to poslije trebao otkupiti-platiti njen kum.

Jedan je slučaj bio (u nekoj drugoj župi) da je netko tako mladoj izuo cipelu a muž joj je tada dao šamar. Svekrva joj je rekla: "Ajde ćeri doma, taman da si i trudna sa njime!", a mlada joj je odgovorila "Volim da me moj tuče nego tuđin da me miluje".

Nakon večere mlada bi sa diverom dijelila darove svatima. Darovi su bili u jednoj sobi a svekrva je nevjesti govorila kome će koji dar dati. Kako se tko zajmijo tako mu se vraćalo. Diver bi na tacni nosio dar, čašu vina i jabuku. Prvo ih zove (npr.: "O stari svate…") a kad se odazove govori: "Došla neva, dar donila, primi dar za ljubav", a mlada bi ih redom darivala. Prvo starom svatu košulju, terluke i šudar, kumovima-košulju, bičve i terluke (od vune). Bajri i ostalim svatovima daruje samo bičve i terluke umotanim u šudar. Nakon što prime dar popiju vino iz čaše i vrate je natrag te plate dar u određenom iznosu. Tijekom večeri jede se, pije, pjeva pleše i zeza. Stari svat nazdravlja pojedinim svatima (prema nadimku koje su dobili kao svati) govoreći: "U zdravlje …, zdrav do mene, gori od mene!", a taj mu ozdravlja: "Fala onomu ko je ovo iznija i nas počastija".

Za večeru, došli bi tzv. jabučari koji su imali zaseban stol. To su uglavnom prijatelji domaćina koje pozove.

Poslije svata, mlada je s diverovima i njima dijelila darove, samo jabuku i čašu vina i kaže: "Vino popi, čašu vrati a dar plati!" Tako su i oni plaćali neki iznos novca. Oko pola noći, mladenci idu u sobu i kum s njima, da se slegnu . Kum tada izmoli Vjerovanje, prekrsti ih i ostavi.

Iduće nedjelje, nakon svadbe, dolazi se u tzv. pode. Mladoženja spremi ručak na koji dođu roditelji, braća i stričevi od mladenke. U nedjelju iza te, mlada s mužem, svekrom i svekrvom ide na ručak kod svojih roditelja. Tako završavaju svadbeni običaji.

Sve do 1940.g. ako neka neudata cura umre, bio je običaj, onda njezino ruvo, bičve i terluke stave na kapsu i prije ukopa se to podijeli momcima iz župe. Takvih je bilo više slučajeva.

Rođenja

S obzirom da su žene prije morale mnogo raditi jer se živjelo uglavnom od zemlje, a nisu imale vremena za ležanje prije poroda, znalo se desiti da bi neke rodile na zemlji tj. dok bi radile na njivi ili u trupi. Tada su rađale doma, nije bilo rodilišta, sve negdje do 1965.g. Pomagale bi im druge žene iz susjedstva. Nakon poroda nisu mnogo ležale, već su znale ići u drva već nakon nekoliko dana. Te stare žene još i danas su žive. U obiteljima se rađalo od 3-10 djece. I to iz puke potrebe. Jer netko od ukućana je trebao čuvati ovce, drugi goniti kravu na pašu u blato, drugi bi brali i nizali duvan. Djeca su išla u blato žeti zeleni krov te ga dovozili u trupi, okopavala kukuruz i druge lakše poslove. Ženski članovi išli bi u drva. Negdje do 1970.godine, bio je običaj da žena kad rodi, ne ide za 40 dana u crkvu. Poslije kad dođe u crkvu stane i čeka ispred vrata. Kad svećenik dođe, blagoslovi je i preda joj upaljenu svijeću. Ona se uhvati za njegovu mantiju i zajedno idu do oltara. Tu izmoli molitvu i opet je blagoslovi te se žena sjedne negdje u klupu.

Dječiji pribor (za hodanje i pelene)

U trgovini se kupovala roba od fanela (pamučne), na metre, te bi se kod kuće od toga krojile pelene (trokutastog oblika). Djeca su se stavljala u pelene te se potom povijala povojem (dužine oko 2 m i širine oko 20 cm) od noga pa do ruku. To bi se pralo i služilo za višekratnu upotrebu.. Na stopala se stavi vuna, a na glavu vunena kapica. Preko čela se stavi povez (oko 20 cm dužine i 5 cm širine) koje se poveže iza glave da bude stegnuta. Povez je na čelu bude uvezen i lijepo ukrašen i kitama sa strane.

Djeca su ležala u bešiki (dječiji krevetić) koja se mogla ljuljati. Pokrivala se prozirnom ridom (gazom) da ne bi komarci ujedali dijete.

Ležalo je na mekoj postelji i kušinu. Sve do krštenja kod bešike bi gorjela svijeća cijele noći. Dok ne prohodaju, djeca bi lizla po kući, najviše uz ognjište. Da se nauče opirati nogama i prije nego nauče hodati, dijete se stavljalo u stojaču tj. nepomični stolac s tri noge spojene na vrhu drvenom pločom s otvorom u koje bi se stavljalo dijete da stoji. Ispred njega bila bi izdubena mala jamica u koju se ulije vode da se dijete brčka i zabavlja. Tako se govorilo: " Zelen dub, zelen dub. "Šetaljka (neki su i nju zvali stojača) služila je da dijete uči hodati (u današnje moderno doba za to služe kolica za hodanje). Izrađena je od drveta, na dnu je bila daska dužine oko 2 m i širine oko 40 cm, po kojoj je dijete hodalo. Na krajevima su bile okomite daske visine oko 1/2 metra, spojene na vrhu s dvjema daskama između kojih je bila jedna pomična s otvorom za dijete po kojima je dijete klizilo s jednog na drugi kraj. Otvor je bio toliko širok (koliko i struk) da dijete ne može provuć ruke. Netko bi dijete držao u kašunu (drveni sanduk) ili kovi (velikoj i opletenoj od konoplje u kojoj je dijete stalo i igralo se.

Obitelji

U stara vremena (do početka 20.-og stoljeća, pa i poslije), sinovi sa svojim obiteljima živjeli su skupa u domaćinstvu s ocem. Tako je negdje bilo i po 40 članova. Glava kuće bio je otac, ili stric ili najstariji brat, tj. najstariji muški član obitelji. Vatra se ložila u jednoj prostoriji -kužini, tu se i meso sušilo, jelo, kuhalo...Kuhalo se na komaštrama. Kruh, meso, vino i rakija bili su pod ključem. Ostali ukućani nisu smjeli sami uzimati već samo domaćin kuće. Navečer, do spavanja, svi bi se skupili oko vatre-ognjišta, gdje bi se grijali i slušali razne priče. Nevjeste tu nisu mogle sjediti već bi posluživale i u kući bi bile poput slugu. Domaćin tj.glava kuće raspoređivao bi tj. određivao za sutrašnji dan tko će što raditi i svi su morali slušati bez pogovora. Ako bi se netko odjelio od obitelji tj. otišao od oca samostalno živjeti, ne bi dobio ništa zemlje ili bi dobio samo ženski dio. Po rođenju prvog djeteta, imena bi se davala muškom -u djedovo ime a ženskom u babino ime. Ostaloj djeci davala bi se imena po stričevima ili tetkama.

Stranica 1 << 2

na vrh