Broj 1 - Križ babe Jele

-> List župe -> broj 1 >>> Križ babe Jele

Križ babe Jele

Ljetni dan davne 1955. godine. Na rivi je živahno kao i svakog dana. Norilj protječe tiho. Njegovo plavetnilo uznemiri praćakanje pataka otimajući se za komadić hrane koji je slučajno odnekud do njih doplivao. Izmiješali se glasovi bosonoge dječice koja trčkaraju oko zavezanih trupa sa cvrkutom vrabaca u krošnjama starih murava. Dva starčića Sjede na neravnoj gredi kraj vrata seoske krčme i tko zna o čemu razmišljaju. Stasita Vidonjka privezuje trupu punu tek uževene trave negdje oko Norilja. Smeta joj znojna marama omotana oko glave pa dok privezuje trupinu onako usput s njom obriše zarumenjelo lice i čelo. Nije Vidonjkama nikad bilo lako. Njihovo je oduvijek bilo da za ohitelj skuhaju, da namire živo u toru, da kopajju u vinogradu i još mnogo toga. Baš tu kraj njezine trupine privezana je i lađa puna pomidora. Tek ubrane rumene se i crvene, a na prijepodnevnom suncu možeš se ogledati u njihovu sjaju. Samo što nisu njihova dječica sa susjedima dojurila s kanticama i saketima da što prije pomidore dospiju u konobama ili pod tezunima.

Treba od tako jedrih i sočnih, iskrižanih i posoljenih iscijediti konzervu za zimu. Nema dobrog brujeta od jegulje ako nema domaće konzerve i domaće kvasine.

Na susjednom vezu isto tako nakrcana lađa s pomidorama, a oko nje se vrzma nekoliko ljudi i žena. Kraj pramca naslonjen mladić na trošno veslo odlutao pogledom u zelenilo šaša. Svi su spremni svakog časa s lađom i pomidorima zaveslati nizvodno. Treba bezbroj zaveslaja Noriljem a onda Neretvom sve do Opuzena. 'I'u trebamo prodati svaki svoje pomidore. Netko pedeset, a netko i sto kilograma. Svi u sebi molimo Boga da uspijemo jer je to jedini novac koji u kuću stiže. Većina nas nije vješta u veslanju, a noć se spušta i kao da nam prijeti. Još nekoliko zaveslaja i prolazimo ispod mosta, a onda ispred nas široka Neretva. Ostaje iza nas kula poput stražara koji opominje na oprez. Ljulja se lađa, a valovi Neretve zapljuskuju njezin rub. Zapljuskuju oni i pomidore a i veslače. Nije ugodno promatrati crnu utrobu Neretve koja kao da vapi za opakim zalogajem. Noćnu tišinu na tren propara tutanj "Ćire". I on je odjurio prema Opuzenu. Tko zna što vozi? Da li i njegovi putnici mole Boga kao i mi? Veslamo dalje nizvodno Neretvom pa nam iona pomaže da čim prije stignemo. U daljini ispred nas žmirkaju žarulje na ulicama Komina i Opuzena i navještavaju naš skori dolazak. "Povezite udesno", zagrmi strina Jela. Učinismo mi to i skamenismo se istovremeno jer je pramac naše lađe tako izbjegao sudar s teretnim brodom. Iskusno oko strine Jele na vrijeme je ugledalo svijetlo na križu jarbola i tako spasilo nas od zlokobnog zagrljaja Neretve. Prve jutarnje zrake zbrisale su strah i umor s naših lica. Izbjegli smo sigurnu smrt, ali prodali smo i pomidore. Novi dan nam dade novu snagu. Zaveslasmo u praznoj lađi uzvodno prema Vidu. Činilo nam se da smo brzo stigli do naše rive gdje su nas dočekali znatiželjni pogledi seljana. Strah i umor na našim licima zamijenila je radost. Od tada se u Vidu puno toga promijenilo. Još smo od živi' samo ja i baka Jela.