Broj 1 - Slika sadašnjosti

-> List župe -> broj 1 >>> Slika sadašnjosti

Slika sadašnjosti

Kako učiniti kvalitetnijim življenje u mjestu s nepunih tisuću stanovnika, mjestu koje ima gotovo sve elemente urbanog naselja -školu, vrtić, poštu i trgovine? Naizgled imamo sve, ali ipak nešto nedostaje.

Ako zađete malo po mjestu, vidjet će te uništen asfalt na cestarna, nagrizen zuborn vremena, vododerinama i brojnim prekapanjima za vodovodne telefonske i ine instalacije. Na svakom koraku odbačene vrećice, papirći i pivski čepovi. I ne samo to, zađete li malo cestom prema Metkoviću ili pak Prudu, naći će se tu i krupnijih tekovina civilizacije, počevši od frižidera pa do automobilskih kostura. O bojlerima da i ne govorimo, Oni su tu valjda ostali od ovog zadnjeg rata kad su ih bacali kao priručne kasetne bombe.

Uređene i čiste okućnice, obojene fasade kuća malo gdje ćete vidjeti. U nekim, državama, primjerice Norveškoj, zakon je propisao da 12 - tak mjeseci nakon podizanja kuće vanjski zidovi moraju biti potpuno uređeni, dakle kompletno ožbukani i obojeni. Unutrašnjost nije važna, možete je urediti kako god hoćete - bez sankcija. I što se time dobiva? Prvenstveno ugođaj civiliziranog mjesta, osjećaj ugodnosti življenja, mogućnost posjećivanja od strane turista i nadasve spoznaja da tu živi čovjek sa razvijenim osjećajem za suživot s drugim ljudima.

Netko ce reći: "Pa ljudi moji, ne možete to očekivati od nas. Mi živimo na selu, radimo na zemlji, uzgajamo stoku." A ja vas pitam, ako smo seljaci znači li to da ne znamo uredno živjeti, da nemamo osjećaj za lijepo ili da se ne znamo kulturno ponašati?

Naravno da ne. To što smo seljaci ne znači da smo i manje vrijedni, čak naprotiv. Sva tajna leži u tome koliko smo spremni brinuti o okoliš u kojem živimo. I želimo li se ponositi svojim mjestom ili cemo okretati glavu od stida svaki put kad neki stranac prođe njime.

Neka dakle najprije svatko uredi svoju kuću i okućnicu. Ta imajmo samopoštovanja. Metla, cvijeće i malo boje čuda čine. Nadalje, zašto po mjestu ne postaviti kante za otpatke da ne moramo bacati papiriće gdje god stignemo. Moguće je organizirati i odvoženje krupnog otpada, barem jednom mjesečno u dogovoru s komunalnim poduzećem, popraviti i nanovo asfaltirati ceste (a ne ih privremeno pokrpati) i gdje se to može urediti nogostupe za pješake ili makar za njih "rezervirati" prostor uz cestu. Zatim obnoviti uličnu rasvjetu ako je uništena, očistiti mjesto od raznovrsnog otpada koji stoji kao svojevrsni spomenik nebrige i nekulture, te urediti prilaze mjestu.Tu prvenstveno mislim na uređenje prostora s druge strane mosta gdje se može napraviti novo bućaliste i napraviti nekakav mali park koji bi predstavljao ogledalo sela.

Ideja je mnogo, samo je potrebno malo dobre volje. Slažem se da je problem i u financijskoj situaciji, odnosno općoj besparici. Ali ipak, to bi se moglo riješiti nekakvim simboličnim samodoprinosom, a dijelom iz općinskog proračuna pa čak i donacijom firmi i običnih građana.Time bi se stvorili preduvjeti za daljnji razvoj mjesta Na zapadu je raširen seoski turizam pa čak i u našim krajevima ima takvih naznaka.

Primjerice, mogli bi se organizirati izleti lađom niz Norin. To opet povlači za sobom da je potrebno obnoviti ptičju i riblju faunu, koja bi za turiste bila interesantna kako na "pijatu" tako i u prirodi. Ali to je opet priča za sebe kao uostalom i stvaranje etnološkog muzeja.

Već sada smo zanimljivi kao turistička destinacija zbog arheoloških lokaliteta, koji na žalosrt još nisu dovoljno istraženi. A samu činjenicu da se nalazimo na putu od Dubrovnika ka Međugorju i obratno, trebalo bi iskoristiti. Jedna izreka lijepo kaze: "Kad neće brdo Muhamedu, Muhamed će brdu". To nam poručuje da život ovog našeg malog mjesta zavisi jedino o nama samima. Stoga potrudimo se da ga učinimo boljim, osmislimo ga!

Mario Markota

na vrh