Broj 1 - Mjesne legende ili kako je nastao Vid

-> List župe -> broj 1 >>> Mjesne legende ili kako je nastao Vid

Mjesne legende ili kako je nastao Vid

Crkva Sv. Vida prvi put se spominje u 15. stoljeću. Mjesto Vid se počelo naseljavati u 18. stoljeću. Na mjestu današnje crkvc Gospe od Snijega prvotno je sagrađena mala kapelica i ograđena drvenim kocima i žicom. Kapelica je imala nadaleko poznata zvona čija bi se zvonjava, kako stari pričaju, čula i do Brotnja (podrucje Čitluka u Hercegovini). Njome bi se razbijali oblaci za jaka nevremena kako grad ne bi stukao polja. A zvonilo se ponared, pleme po pleme, jer je bilo malo mještana i nije postojao stalni remeta.

Jedna legenda kaže da su u ta vremena posto|ali čarlatani - čarobnjaci. Oni su umjeli letjeti i izvoditi čarolije. Svako mjesto imalo je svoje čarlatane koji su "ratovali" onim iz drugih mjesta. A oni bi često stvarali grad da nanesu štete susjednim selima. Legenda dalje kaže da su se imotski i podrujnički čarlatani najviše bojali vidonjskih zvona jer kad ona zazvone grad ne može stući polja. Tada bi se na kocima oko kapelice vidjela tajanstvena svjetlost što je bio znak da ne treba vise zvoniti jer su čarlatani nadvladani.

Ta čuvena zvona odnijela je austrijska vlast za izradu topova u 1. svjetskom ratu. Kapelicu Gospe od Snijega mještani su srušili 1900-te godine te počeli graditi veću crkvu 1901. Kada je trebalo rušiti kapelu nitko od mještana nije htio prvi udariti polugom u nju, već je to napravio tadasnji župnik Damić. On je prvi izvalio vratnicu te kad je poslije konjem išao na Dragoviju pao je s konja i izgubio oko, a nedugo potom i umro. Kada se rušio kampavej- zvonik te kapele, tada su djevojke donosile grmlje na koje su bacali dijelove kampaveja i od tih ostataka napravljen je današnji stari zvonik (nalazi se u blizini današnje crkve). Moja baka Manda bila je jedna od tih djevojaka te mi je o tome pričala.

Poznatu Erešovu kulu u Vidu napravio ie župnik Bariša Ereš. On se "natjecao" sa župnikom Romićem iz Podrujnice tko će napraviti veću kuću. Romić je napravio širu i dužu, a Ereš višu. Kažu da je bila jos viša nego danas, ali je jedan kat srušen jer je bilo opasno za stanovanje.

Don Bariša Ereš bio je u župi Vid 1825.godine. Kulu je poslije darovao Erešima iako s njima nije bio u rodu. Sam sebi je u kamenu isklesao grob, ali u njega nije zakopan. Taj grob iz dva dijela i sada se nalazi na starom groblju. Staro grobl|e je sagradeno za vrijeme Austro-Ugarske. Načinjeno je od klesanog kamena u obliku kvadara međusobno spojenih a čiji su otvori odozgo prekriveni pravilnim ploma. U te grobove preneseni su ostaci iz obližnjeg groblja (najstarijeg groblja u Vidu) koje je bilo u zemlji a uredio ga je župnik don Jure Marasović.

Za vrijeme Austro-Ugarske su napravljene obje rive na Norinu kod mosta Zanimljiva je činjenica da, također za vrijeme Austro-Ugarske , pred kućama nije smjelo biti smeća niti da magarac "istrese" balegu na put, jer su žandari (tadašnja policija) išli po selu i to kažnjavali.

Jednom prilikom su u Sutona našli balege od magarca i odmah zapisali Jozu Sutona Bepu te neku ženu koja im je slagala da se zove Iva Kukavica. Kad je poslije stigla kazna od suda, kako u selu nije postojala žena s takvim imenom, kaznu je platio samo Jozo Suton.

Država je seljacima davala besplatno sjeme krumpira za sadnju, a mještani su tada govorili "doša krumpir, došla glad". U to vrijeme je u Dalmaciji, a tako i u Vidu, harala kuga. Od 1732. do 1910. godine od te bolesti su umirali u svakoj kući a ponajviše djeca. U jednom danu u jednoj kući bi znalo biti i dva mrtvaca. Cim bi neka osoba umrla, odmah bi je nosili zakopati radi kužnosti, da se drugi ne bi zarazili. Znalo se dogoditi da osoba malaksa i onesvijesti se a zbog brzog ukopa ne bi se ni provjerilo je li jos živa. Tada je donesen zakon da se umrla osoba zakopa 24 sata poslije smrti. Grobovi su se otvarali nakon godinu dana i znali su se naći kosturi n sjedećem položaju i ruku da drži u ustima kao i okrenuti na bok.

Najstanji doseljenici u Vidu su Jurišini. Mjesto i zemlja okolo bili su vlasništvo mještana Novih Sela. ponajviše Talajića i Dodiga. Oni su u Vidu držali konobe i ostalo pa su naši od njih kupovali zemlje i kuće te se ženili njihovim kćerima od kojih su dobivali zemlju u miraz. Tada je cijelo područje od mosta do crkve bilo pod obradivom zemljom.

Moji preci su 1809. napravili konobu u selu. Sva drvena građa je izrađivana od dubovine, a tesalo se na ruke. Drvo je sječeno na Kulini. Sve ovo čuo sam u pričama naših starih, navečer uz ognjište. Jer kako u to vrijeme nije bilo radija ni televizije, ukućani bi se naveče okupljali oko ognjišta, a stariji bi pripovijedali svakojake čudesne priče, Istinite i manje istinite, ali u svakom slučaju zanimljive.

U cijeloj dolini često je harala kuga i malarija jer je blato stalno plavilo te je bilo mnogo komaraca koji su prenosili malariju. Zbog toga je tadašnji župnik i stanovao na Dragoviji. Ljudi su pričali, kad je kuga harala, da su iz Podrujnice u lađama dovozili mrtvace i pokapali ih u Vidu, jer se više nije moglo pokapati na groblju u Bagalovićima zbog mnogo mrtvaca.

Također je bilo mnogo muha, obada i pijavica. Mještani su bili siromašni, u kućama se živjelo u zajednici pa je u ponekoj kući znalo biti i po 40 ukućana. Od stoke se držalo krave, magarce, ovce i kokoše te se od toga najviše živjelo. Radilo se od jutra do mraka, u polju je bilo sve pod lozom koja se dobro gnojila i tri puta okopavala. Svakih osam dana se obavezno polijevala galicom a urod je bio dobar.

Težak je bio život mještana Vida, Pruda i Dragovije jer se živjelo samo od zemlje. Sadio se duhan a neki su ga sami križali i prodavali. Tada se nije smjelo švercati duhanom i pušiti škiju, kao ni nositi kutiju za duhan ili imati upaljač u džepu. Sve se to strogo kažnjavalo, financi su pretresali ljude radi tih stvari.

U Vidu i Prudu su bili neki radikali -pripadnici radikalne stranke koja se protivila neovisnosti Hrvatske (tri u Vidu, tri u Prudu). Neki od njih bi izdavali žandarima tko puši i oni bi ga pretresali te ako bi nasli kutiju duhana, upaljač ili džepni nož, bio bi pretučen i kažnjen.

Žarko Markota

na vrh